Vildana Bubalo-Brkić početkom decembra ušla je u četvrtfinale najvećeg takmičenja slastičara u Americi. Riječ je o svjetskom online takmičenju “The Gratest Baker”, na kojem je zauzela visoko šesto mjesto, i to među 5.000 takmičara. Vildana je iz Livna u Ameriku došla 1999. godine, a danas, 21 godinu kasnije, prvoklasni je svjetski majstor za pripremu kolača i ostalih poslastica. Za magazin „Azra“ otkrila je kako je došla na ideju da se prijavi na ovo takmičenje, ali i pripremila recepte za ukusne slastice koje možete spremiti za Novu godinu.

– Rođena sam 1972., a moja trenutna adresa stanovanja je u Americi, tačnije u Delrenu u New Jerseyju. Sretno sam udata već 30 godina i u braku s mojim Jasminom dobila sam dvoje djece, sina Larisa (27) i kćerku Suraju (22). I jedno i drugo su ovdje završili fakultete i rade kao medicinari. Takmičenje na kojem sam učestvovala me je proslavilo, jer sam završila na šestom mjestu u samom finalu.

Kako je došlo do toga da se prijavite za ovo takmičenje?

– Dok sam bila na pauzi na poslu, na Facebooku sam ugledala natpis s pozivom “Postanite greatest Baker i osvojite 10.000 dolara“. Otvorila sam i vidjela da traže da se ispune neka pitanja u smislu: odakle ste, zašto se prijavljujete, koji kolači su vaš zaštitni znak i ako osvojite novac, šta biste s njim. Odlučila sam da popunim prijavu i pošaljem je. Naravno, kao kolač koji je moj zaštitni znak odabrala sam pitu od jabuka i monte tortu, koju mnogo volim. Nakon toga krenulo je takmičenje i zamolila sam prijatelje i porodicu da me podrže, jer su mi bili potrebni glasovi od kojih je zavisio nastavak takmičenja. Trajalo je od četvrtka do četvrtka, kada su se krugovi zatvarali. Da me nisu prijatelji i porodica podržali, sigurno ne bih došla do šestog mjesta. Veliko im hvala na tome.

Ipak, s obzirom na uspjeh, očito ste prvoklasni svjetski majstor za pripremu kolača i ostalih poslastica. Odakle ljubav prema pripremi slatkih jela?

– Isktreno, tu titulu prvoklasnog svjetskog majstora ne bih dala sebi, jer smatram da ima mnogo boljih i talentovanijih slastičara, ali eto stjecajem okolnosti meni je pripala ta čast. Ljubav prema poslasticama i nije baš postojala od samog početka. Kad smo stigli u SAD, sada već davne 1999., trebalo je naći posao. Prvi koji sam pronašla bio je dekorisanje sladoleda i to sam radila dvije godine, dok se nije otvorila pekara, gdje trenutno radim. Volim pripremati slastice, jer je to za mene jedna vrsta umjetnosti, kreativnosti. Volim izazov, naročito kada kupac dođe sa slikom onoga što želi i zamoli da mu to napravim. Tada počinje sva moja kreativnost.

Šta najviše volite da pripremate?

– Bosanske poslastice. Bajram je nezamisliv ukoliko tu nije baklava, ali i ostali kolači i bosanska jela. Svaki put kad nešto napravim, pokušam da podijelim s prijateljima i, naravno, uvijek odgovorim u porukama na društvenim mrežama, kada nekome nešto nije jasno, kad ima pitanja u vezi sa samom pripremom.

Razmišljate li da otvorite možda svoj restoran u kojem ćete pripremati slastice?

– Možda jednog dana. Nikad nije kasno za otvaranje male pekarice s nazivom “Vivi’s Treat”, a tako sam nazvala i album sa slikama (smijeh).

Porijeklom ste iz Livna. Kada i kako ste otišli u Ameriku?

– Da, iz Livna sam, a ovdje smo već 21 godinu. Moja porodica je rasuta po cijelom svijetu. Majka Begzada i otac Mahmut su u Livnu, brat Ejub s porodicom je u Njemačkoj, a brat Salih sa svojom porodicom u Kuvajtu, tako da uvijek čekamo ljeto da se godišnje sastanemo.

Kako uspijete uskladiti privatno i poslovno?

– Mnogo sam zaposlena i radim šest dana u sedmici, a pritom svakog dana kuham ručak ili ranu večeru, kako ko naziva. Volim da kuham naša bosanska jela. Ponekad se nešto i kupi, kada sam baš zauzeta, ali, većinom, svakog dana kuhano jelo je na stolu.

Kako je pandemija Corona virusa utjecala na rad restorana u Americi i kako se odvija život tamo?

– Na samom početku bilo je jako teško, radili smo u pekari koja je morala imati peciva, ali tada kolače nismo pravili. Tako je bilo dva mjeseca i onda smo krenuli s proizvodnjom od 50 posto, jer ljudi još rade od kuće, online, kao i škole.

Jeste li razmišljali o povratku u Livno?

– Moram priznati da jesam, ali na način da smo malo ovdje, malo u Bosni. Moja djeca su ovdje i ako Bog da, bit će i unučad. Možda bih kao penzioner ljeto provodila tamo, a zimu u SAD-u.

Godina 2020. bila je sve samo ne obična zbog pandemije, ali je donijela, osim negativnih, i neke pozitivne stvari. Šta biste VI izdvojili kao poruku našim čitateljima za kraj teške godine?

– Mnogo ljudi ide kroz život čekajući da im se nešto desi, pa bi moja poruka bila: ne čekajte, umjesto toga vi se desite životu, napravite sami svoju priču i budite glavna uloga. Izazov, ljubav prema poslu, mnogo truda i rada daju rezultat.

Livanjka u Americi: Možda u New Jerseyju otvorim pekaricu "Vivi’s Treat"

Komentari (0)